Scenario: Jean-Michel Charlier
Crtez: Jean Giraud
Naslovna: Jije
Original: Fort Navajo
Poručnik Mike S. Donovan, poznatiji kao Blueberry, biva upetljan u intrigu kojom se želi optužiti Apače za pokolj počinjen u blizini utvrde Fort Navajo. Širok dijapazon likova i događaja komplicira stvari do usijanja tako da se novi rat između bijelaca i Indijanaca čini neizbježnim...
DIVLJI ZAPAD danas ulazi u naše svjetove na mala vrata. Ali prije samo nekoliko desetljeća (vrijeme koje je možda čovjeku dugo, ali sa stajališta razvoja određenog žanra baš i ne pretjerano dugačak period) kauboji, Indijanci, prerije i utvrde pune vojnika punili su srca nevjerojatnog broja obožavatelja tjerajući nas da ih poštujemo, volimo i da naše ponašanje poistovjećujemo sa njima. A ako tome dobu dodamo i strip kao mnogima glavnu vodilju ka zabavi i hobiju – dobivamo plodno tlo za mnoge junake koji su pedesetih i šezdesetih godina žarili i palili prerijama a istovremeno i našim srcima. Zašto mnogi i dan danas vole ovaj žanr? Nije stvar samo u okruženju – stvar je i u glavnim protagonistima koji su gotovo uvijek čvrsti ljudi, beskompromisni, surovi i sirovi istovremeno, a opet puni pravde i morala, ljudi koji nerijetko zaobilaze sva pravila i upravo tim krivim putem dolaze do pravde.
Zašto volim Blueberryja? Zato što je prototip junaka kakav treba biti. Pijanica, kavgadžija, kartaš, prgav, svađalica, zajebant... Svakako, a zašto da ne? A usput i čovjek kojeg se vlastita obitelj odrekla zato što nije htio podržati ropstvo, čovjek koji će pohitati među stotinu Indijanaca kako bi spasio druga, čovjek nevjerojatne hladnokrvnosti i vječite spremnosti da pokaže svo svoje znanje u praksi, znanje koje nije naučio na akademiji nego na vrućim prerijama Divljeg zapada... Čvrst čovjek bez emocija koji ne dopušta da ga žene kontroliraju nego on kontrolira njima, autoritativan, s nogama na zemlji... Ne biste nikada dopustili kćeri da ide s njim na bal, ali biste mu bez problema dali konvoj zlata da ga odveze preko Apaškog teritorija. Ma mogao bih ovako još dugo, ali jedno je činjenica – danas se rijetko rađaju ovakve tipčine. Šteta.
Prvi broj Poručnika Blueberryja izašao je davne 1963. godine, ali čitajući ga evo nakon 47 godina, ne djeluje nimalo arhaično, dapače. Western žanr je tu ipak u prednosti nad, recimo, SF-om. Konji i indijanci sigurno će kasnije zastarjeti (ako ikada zastare) nego vizije budućnosti nacrtane prije pola stoljeća. Stvari su tu jednostavno takve kakve jesu. Inače, sam Giraud nije jedini koji se bavio crtežom u ovim prvim epizodama (što se vidi i na naslovnici) ali kada se sve zbroji Divlji zapad je ovdje prikazan na najbolji mogući način:realno, grubo, a opet lirski. Savršen spoj.
Nešto malo o likovima…
Blueberry – odmah na prvoj strani upoznajemo Blueberryja i to u njegovom prirodnom okruženju – saloon i kocka. Vara na kartama, izaziva tučnjavu, pije, puši... U svakom slučaju, sva obilježja anti–junaka su tu. Kako epizoda teče dalje, upoznajemo i druge osobine njegovog karaktera: kroz par izrazito originalnih dosjetki spašava poručnika Graiga, a nakon toga svoj čvrsti karakter i odlučnost ka poštivanju pravde pokazuje pri spašavanju od pokolja velikog dijela jednog Apaškog plemena. Cijelo to vrijeme ni da mu oko zatitra. Hladnokrvan do boli, čak i kada ga major Bascom odluči strijeljati zbog neposlušnosti. Jednom riječju – faca. Podsjeća me pomalo na Clinta Eastwooda iz "Vojničine". Gordi junak koji nikada nije previše napredovao zbog svoje gadne navike da sve svakome saspe u facu.
Poručnik Graig – potpuna suprotnost Blueberryju, ali ne sa moralne strane nego više sa strane čovjeka koji pravi život nikada nije osjetio. Tipičan primjer tatinog sina koji misli da je sve onako kako su ga učili na Akademiji. Ali ipak nije riječ o klasičnom umišljenku na kojem glavni junak vježba svoje šake kadgod stigne, nego upravo suprotno, Graig se pokazuje kao dobričina, a manjak talenta i iskustva ipak ga ne vodi u ponor ponajprije zahvaljujući samome Blueberryju koji mu kroz borbu, opasnost i zasjede najbolje pokazuje kakav svijet zapravo jest. Može se reći da Graig ima odličnu školu i najboljeg učitelja.
Major Bascom – dakle, imamo klasičnog anti–junaka, imamo štrebera – žutokljunca i što nam još fali? Tako je – suludi major:)) Major Bascom tipičan je prototip beskompromisnog idiota koji je toliko opasniji zbog toga što ima fiks ideju da sve Indijance treba jednostavno sravniti sa zemljom i to po mogućnosti u što kraćem roku. Sama njegova ograničenost uzrok je napetostima i velikim problemima u kojima se našao cijeli Fort Navajo i naravno, kako to već biva, biti će potrebno mnogo truda da se isprave greške kojima je Bascom okovao utvrdu u Apaški zagrljaj.
Poručnik Crowe – Melez u službi konjice čiji je glavni životni peh taj što se našao pod zapovjedništvom majora Bascoma koji ga, pogađate, ne može ni nacrtanog vidjeti. Smiren lik, inteligentan, sa beskrajnom strpljivošću kojom jednostavno ignorira sve uvrede na svoj račun.
Crtež je izvrstan. Neću reći maestralan, takvim se krase novije epizode, ali svakako poetičan, stilski do kraja razrađen, živopisan, topao, a opet dovoljno grub kada treba očitati lica Apaša ili izmorena lica vojnika. Boje su živopisne, prilagođene mjestu radnje... Jednom riječju – sve je na mjestu. Sve u svemu, Blueberry je ovom epizodom ušao na velika vrata u svijet stripa. Taj prvi kas prema Fort Navaju su možda bili mali koraci za svojeglavog poručnika ali su bili veliki koraci za nas koji već dugi niz godina pratimo njegove dogodovštine u stopu.
Izvor: stripovi.com/recenzije
#Blueberry #Bookglobe #stripovi #comics #FortNavajo #Charlier #Jiji #Giraud
Нема коментара:
Постави коментар