Scenario/Crtez/Naslovna: Carlo Ambrosini
Original: L'occhio di vetro
U samom Napoleoneovom hotelu ubijen je njegov stari znanac Tshanz. Tijekom tog događaja dva neobična blizanca otimaju njegovu kćerku. Napoleone na brzinu hvata većinu konaca pomoću staklenog oka te svi tragove vode do njegovog starog neprijatelja Cardinala. Može li Napoleone uz pomoć svojih nerazdvojnih imaginarnih prijatelja riješiti slučaj?
«Granica koja dijeli ono što jeste u stvarnosti od onoga što bi mi voljeli da vidimo ili što vjerujemo da vidimo je vrlo tanka... Ali to su 2 različita, nepomirljiva svijeta: pravila jednog ne važe za drugi... Treba budno paziti. Ja sam taj stražar koji nadzire tu granicu i kontroliram da ta dva terena ostanu odvojena...»
Da se nalazimo u Italiji, mjesec kad bi pročitali ovu priču bio bi (već odavno prijeđeni) semptembar/rujan 1997. godine, a također bili bi i svjedoci rađanja novog junaka kuće Bonelli. Ukoliko ste čitali Ambrosinijeva dva objavljena uratka na našim prostorima u Dylanu Dogu, sigurno već predosjećate kakve tematike bi mogao biti ovaj serijal, te približne karakteristike koje bi imao glavni junak serije. Glavni junak zove se Napoleone di Carlo (znači, Napoleone od Carla), momak koji se bavi entomologijom te kriminalistikom u slobodno vrijeme. Njegovo službeno zaposlenje je vođenje malog genevskog hotela «Hotel Astrid». Napoleone je, siguran sam, nepoznat većini potencijalne publike na ovim prostorima te ću se možda tu i tamo obratiti na neku opću karakteristiku serijala. Opsežniji prikaz Napoleonovg svijeta možete potražiti u opisu lika Napoleonea na ovom sajtu koji polagano popunjava sve rupe ustrip serijalima koji izlaze diljem svijeta. Napoleone je Bonelli spawn, tako da ne biste pomislili da on dolazi iz nekih prekomorskih zemalja, Amerike primjerice. No, da ne zalazimo u domenu onoga što spada u glavne crte serijala općenito, prijeći ćemo mi ipak na samu prvu epizodu našeg junaka kojega bih definitivno rado bolje upoznao...
Napomenimo odmah na početku da osim što ćete ovdje prisustvovati događajima u realnom svijetu gdje postoje fizičke (s)tvari, s vremena na vrijeme uskočit ćemo u neku drugu realnost, tj. onu iz višeg stanja svijesti koja se nalazi ponad oblaka, planina i zvjezdanih orbita... Ambrosini sam u svome uvodu posvećenom Napoleoneu pojašnjava da su američki indijanci vjerovali da ne postoji materijalni svijet već njega sanjaju «duhovi». Stoga smo mi i naš svijet samo produkt snivanja. Napoleone prihvaća tu tezu te prihvaća svoju ulogu kao kontrolora koji nadzire tu granicu. Već smo takvo nešto sreli i kod Castellija sa svijetom sna, Altjeringom kojeg sanjaju australski urođenici. Još jedan motiv koji se provlači u ovu tezu materijalnog i apstraktnog je ta sušta suprotnost između ta svijeta, dualnost koju Ambrosini voli koristiti (a i rabi je) u svojim djelima. Sjetimo se samo blizanaca Ganz iz DD «Iza zavjese» i realne stvarnosti i birokratskog pakla iz «Čuvara uspomena». Mnogo scena se tamo odvija izmjenjujući san i javu, stvarnost i irealno. Ovdje su također blizanci Boratto, realnost te više stanje svijesti skoro nalik Sclavijevoj birokratskoj viziji pakla ( i tu i tamo sve regulira neki Nadglednik).
Odmah u prvom broju upoznajemo 3 Napoleonova vjerna pratitelja: Caliendo (Kaliendo)– elegatno pedatni čovječuljak u plesnim cipelicama, Scintillone (Varnica ili Iskrica) – kukcoliki šeprtljavac i Lucrezia (Lukrecija) – najpotrebnija i najotrovnija misao, plavuša sa golim sisama odjevena samo u gaćice i pojas za spasavanje. Nezaobilazan su dio Napoleonovog života, no kako i ne bi bili, kad su svakojake misli svakodnevica čovjeka pa i njega samog. Samo što Napoleone tu apstraktnu realnost doživljava na drugačiji način, on je zapravo aktivni lik u svojim mislima za razliku od svih nas koji smo samo promatrači.
Budući da je ovo prvi broj ovog novijeg junaka, scenarista uvijek mora uz događaje pokazati i osnovne karakteristike tog lika, prikazati svijet u kojem se on kreće, sudionike njegovog svijet, ustvari treba postaviti scenu gdje će se odvijati daljnji zapleti. Tako Napoleona srećemo kako nemarno vodi mali Astrid Hotel uz izdašnu pomoću madame Rose Simenon, prilično konkretna komponenta njegove ovozemaljske stvarnosti. Tu su i Napoleonovi poznanici, policijski inspektor Dumas i njegov pedantni metroseksualac Boulet (Bule). Policijski posao karika je koja ga veže uz njegov stari život i posao od kojeg još osjeća posljedica. Koliko je Dumas ozbiljan i opušten čovjek, toliko je njegov pomoćnik Boulet nespretan, komičan i pun života. U stvari likove Dumasa i Bouleta mogli bi poistovjeiti sa Blochom i njegovim «sporim» pomoćnikom Jenkinsom iz Dylana Doga, a što se tiče Groucha, njega zamjenjuju čak tri komična lika...
Odmah u prvom broju predstavljen je njegov, nazovimo ga «arch-nemesis» Cardinal iliti Andreas Paul Orphus, beskrupulozni kriminalac kojemu ništa loše nije strano. Poznat Napoleonu još iz razdoblja njegovog policijskog rada, bavio se trgovinom robljem i trgovanjem organa na crno, te se na zao način rješavao suvišne «robe». Cardinal je Napoleonova fiksna ideja i okupacija tako da se i na podsvjesni način pokušao približiti hvatanju Cardinala bavljenjem entomologijom (proučavanjem kukaca). Cardinal je ujedno i primjerak jedne vrste kukaca, zvan tim imenom zbog svog silovitog i jedinstvenog odsjaja. Prijevod po naški bio bi jelenak, a inače crne je boje i na prednjem dijelu tijela ima kao rogove poput jelenskih i stoga se naziva jelenak. Još jedan Napoleonov poznanik iz Afrike, Tshanz (Šanc), kirurg je koji je radio za Cardinala, a sad momak u nevolji jer se usudio ucjenjivati starog vraga.
Par živopisnih likova koje srećemo u ovom broju su braća Leopold i Leonard Boratto i Tshanzova kćer Susanne Bauer. Braća Boratto su par debeljuškastih maminih maza koji slove kao najbolji u području prepariranja životinja. Osim što nemaju baš razvijen osjećaj za dobro i zlo, nemaju ni dobro razvijen osjećaj za razlikovanje između života i smrti. Pod imaginarnom su paskom njihove davno preminule majke, također stručno preparirane tako da još i sad ostavlja dojam da je skoro pa živa. Susanne je slučajna žrtva okolnosti, time što je Tshanzova kćer i što su žene na piku majke braće Boratto. Ona je studentica, mlada, i pred njom leži stvaran život za razliku od Napoleonea kojemu su najbolje društvo 3 imaginarna prijatelja. Doduše, oni su stvarni, no ipak... I kako priča ne bi bila prava krimi priča i kako nikad ne bi samo riječima shvatili koliko Cardinalu vrijedi ljudski život, pratit ćemo i sudbinu aristokratske obitelji Kindeburg. S jedne strane možda se može osjetiti kritika aristokratskog snobovskog života te pouka da niti plava krvi niti moć ili bogatstvo ne garantiraju bolji život.
Ambrosini je poduzeo odličan mali probni izlet sa novim junakom te ga pokušao prikazati kao posrednikom između dva kontrasvijeta – stvarnosti i nestvarnosti (a postavlja se pitanje koji svijet je zapravo stvaran). Kako je ujedno i scenarist i crtač i idejni pokretač tu mu je bilo lakše, možda za razliku kod Dylan Doga, predočiti sve te simbole i pojave fizičkog i metafizičkog svijeta. Iako su to donekle neuobičajene pojave, lik Napoleonea ni ne pokušava razdvajati ta dva svijeta. Očito je njegov boravak u mističnoj atmosferi Afrike utjecao na tako ležerno prihvaćanje irealnog. Priča nije nešto ekstra dopadljiva, ali je pristup samoj toj novoj pojavi lika inovativan. Jedini je lik iz Bonelli kuće koji aktivno sudjeluje sa svojim strahovima, mislima i noćnim morama i odlično se nosi sa svim tim. Pa i aktivno otvara dijaloge na svakodnevnoj bazi sa svoja tri «dobra duha». Također dobro skriva svoje strahove i unutarnje dvojbe (nešto poput Nathana, ali u suprotnosti sa Dylanom). Sudeći prema ovoj prvoj epizodi, moje mišljenje o serijalu je, recimo, odlično kreiran fantastični i mitološki, «fantasy» svijet sa mnoštvom simbola koji će se daljnjim razvojem priče još nadopunjavati i razvijati. S druge strane, vidljiva je i krimi crta jer strip i jeste inicijalno zamišljen kao podvrsta noir krimića sa fantastičnim elementima. U glavnoj ulozi sa malim ciničnim debeljkom u baloneru koji podsjeća na Marlona Branda u mlađim danima. Ambrosinijev crtež kod Napoleonea izgleda mi ponešto smireniji za razliku od onih početnih epizoda na Dylanu. Daljnji radovi u ovom serijalu biti će i od drugig autora za koje vele da malo odudaraju od Bonelli škole, a Ambrosini će ipak do dana današnjeg ostati kao glavni autor naslovnica. Ova potonja je jednostavnije prirode, svi važni likovi stavljeni su u prvi plan.
Budući da je Napoleone izdan na našim prostorima samo preko izdavačke kuće Mavericka, mi nemamo nijedno kvalitetno izdano izdanje tog junaka. Papir je užasno tanak tako da je skener imao problem i sa hvatanjem prednje slike jer se malo preklapalo sa zadnjom slikom. Naslovnica je onako, recimo prikladna za prvi broj, a usto je i od tanjeg papira poput izdanja starih Dnevnika. Tisak u mojem broju pati od nepravilno tiskanih stranica kojima nedostaju dijelovi vinjeta, lektura je isto mogla biti u svakom slučaju bolja. Nekim riječima se uopće nisu zamarali prevoditi, ispuštanja slova ima koliko ti srce želi. No kad stavimo na stranu sve te nedostatke oko izdanja, ja bih se složio da ovo jedan mighty fine scenario te bih u budućnosti želio vidjeti jošte od ovog junaka.
Izvor: stripovi.com/recenzije
#Napoleon #Bonelli #VeseliCetvrtak #stripovi #SergioBonelliComics #comics #Ambrosini #Napoleone
Нема коментара:
Постави коментар