Starija udovica živi sama sa sinom, sramežljivim i mentalno hedikepiranim Do-joonom. Preživljava prodajući ljekovite trave i radeći akupunkturu.
Jednoga dana, na krovu lokalne zgrade pronađeno je tijelo mrtve djevojke. Pod pritiskom javnosti, policija uhiti Do-joona na temelju nedovoljnih dokaza.
Uvidjevši da od institucija neće dobiti nikakvu pomoć, majka se upušta u potragu za pravim ubojicom kako bi spasila sina…
Prisiljeni da napuste svoju ruševnu kuću, Rana i Emad, iranski glumački par koji trenutno priprema uloge u predstavi „Smrt trgovačkog putnika" Artura Milera, unajmljuju stan od jednog od kolega glumaca. Ne znajući da je tu pre njih boravila žena loše reputacije, sa mnogo „klijenata", oni se useljavaju. Lošim sledom događaja, jedan od klijenata svraća u stan jedne noći dok se Rana kupa sama u kupatilu, a posledice ovog događaja potpuno će poremetiti miran život ovog para.
Dobitnik je Oskara za najbolji strani film dok, reditelj Asgar Farhadi zbog novih ograničenja putovanja nije mogao da prisustvuje dodeli nagrada.
Asgar Farhadi je rođen 1972. godine u Iranu. Zainteresovao se za film u tinejdžerskim godinama i započeo svoje formiranje kao reditelj pridruživanjem Omladinskom filmskom udruženju Esfahana 1986. godine. Osnovne studije završio je na Katedri za pozorište Škole dramskih umetnosti u Teheranu 1998, a master studije iz oblasti filmske režije na Univerzitetu Tarbiat Modares nekoliko godina kasnije. Farhadi je režirao svoje debitantsko ostvarenje, Ples u prašini, 2003. godine. Tokom karijere osvojio je veliki broj značajnih nagrada, među kojima su Zlatni medved, Zlatni globus i Oskar za najbolji film na stranom jeziku za Razvod.
Sympathy for Mr. Vengeance (Hangul: 복수는 나의 것; RR: Boksuneun Naui Geot; lit. "Vengeance Is Mine") is a 2002 South Korean thriller film directed by Park Chan-wook which follows the character Ryu trying to earn enough money for his sister's kidney transplant and the path of vengeance that follows. It is the first part of The Vengeance Trilogy and is followed by Oldboy (2003) and Lady Vengeance (2005).
Listopad 1986. U mjestašcu nedaleko od Seula pronađen je leš mlade djevojke. Istragu preuzima mjesni policijski detektiv Park Doo-man (S. Kang-ho) koji je odlučan brzo riješiti slučaj.
No stvari se zakompliciraju kad je uskoro pronađena još jedna ubijena žena što policiju navede na zaključak da su zločini povezani te da su žrtve odjevene u crveno ubijane tijekom kiše.
Pomislivši da je slučajni prolaznik počinitelj, Park Doo-man ga pretuče, ali shvati da je riječ o njegovom kolegi iz glavnog grada Seu Tae-yoonu (K. Sang-kyung) koji mu je došao pomoći u istrazi.
I dok je Park nepopravljivi grubijan, Sao drukčijim metodama nastoji pronaći ubojicu. Međutim, njihov prvi uhićenik nije onaj kojeg traže...
Svašta se dešava po belosvetskim zabitima. Sujeverje je uvek bilo inspiracija umetnicima a upravo je tako nešto podstaklo Hong-Jin Naa da snimi "Jaukanje" (곡성). Nisu nam bliska dalekoistočna verovanja i misticizam a ovaj film je dobar način da ih upoznamo i sa njima se saživimo barem tih nešto više od dva i po sata koliko traje ova avantura.
Jong-Gu je smotani policajac. Potpuna je suprotnost onoga što bi trebalo da važi za predstavnike zakona; debeo je, kukavica, neodlučan i krajnje nespretan. Budući da živi u zabačenom južnokorejskom selu nekakve specijalne veštine mu i nisu potrebne. Situacija će se drastično promeniti kada krene lavina monstruoznim ubistava koja se dešavaju pod vrlo čudnim okolnostima. Lokalno stanovništvo te strašne događaje povezuje sa dolaskom misterioznog Japanca ali policija nikako ne veruje sujevernim seljanima. Ono što je karakteristično za sve zločine je to što su ubice uvek bile potpuno van sebe i prekrivene osipom nepoznatog porekla. Jong-Gu stvar shvata lično tek kada primeti da njegova ćerka počinje čudno da se ponaša a na telu joj se pojavljuje nešto nalik alergiji.
Hong-Jin nas je na vrlo neobičan način proveo kroz celu priču. Može se reći da je ovo film koji ne liči na film. Radnja se vrlo neobično odvija, likovi su krajnje atipični a zaplet višestruk. "Jaukanje" sadrži i određenu dozu ukusnog humora koji još više doprinosi nesvakidašnjem utisku kada sumiramo ostvarenje u celini.
Jong-Gu je vrlo neobičan filmski lik. Od smotanog debeljka kog vidimo na početku, tokom nevolje koja ga je zadesila gledamo transformaciju u odlučnog i hrabrog čoveka koji u sebi nosi energiju koje verovatno ni sam nije bio svestan. To je ono što verovatno svakoga od nas krasi ali jednostavno obično nemamo priliku da pronađemo vatru koja će zapaliti fitilj naših skrivenih karakteristika.
Ulogu misterioznog Japanca tumači čuveni Jun Kunimura kome je ovo debi na korejskom filmu u njegovoj tridesetpet godina dugoj glumačkoj karijeri. Kako se uživeo u lik neobičnog pustinjaka nepotrebno je komentarisati već je samo dovoljno konstatovati kada bi takav mistik negde postojao izgleado bi baš tako i ponašao se upravo na taj način.
Film je prikazan u Južnoj Koreji 12. maja 2016. a samo šest dana kasnije priliku da ga vidi imala je i publika "Kanskog festivala" u vantakmičarskoj konkurenciji. Kritika je bila na strani "Jaukanja", blagajne takođe.
Nakon gledanja ovog filma zainteresovala su me korejska narodna verovanja a na ekranu mog računara smenjivali su se sadržaji vezani za tu temu. Saznao sam tako da nakon tradicionalnog egzorcizma koji se zove "gat" onaj iz koga je demon isteran ne treba da gleda iza sebe jer će ga zli duhovi pratiti. Da li je to slučajno ili ne ali "Jaukanje" vam prosto ne dozvoljava da pogledate sa strane dok pratite digađaje u filmu. Deluje na nas kao da je u toku "gat" a po završetku ostavlja nas sa čudnim utiskom jer smo upravo videli nešto totalno atipično. Kada se film završio izašao sam iz sobe da napravim limunadu ne osvrćući se iza sebe. I dobro je što nisam okrenuo glavu, možda me je iza leđa vrebao demon.
Legendary Pictures i Universal Pictures donose nam novi epski akcioni spektakl “The Great Wall”, u režiji Žang Jimoua (“Hero”, “House of Flying Daggers”), sa Metom Dejmonom u glavnoj ulozi.
“The Great Wall” prica pricu o elitnoj vojsci koja stoji na liniji odbrane covecanstva od mracnih sila koje dolaze da ga unište, a poprište bitke bice jedan od najvecih spomenika ljudske kreativnosti, Veliki kinseki zid.
Ovo ostvarenje je najveci projekat koji je snimljen u Kini do sada i prvi film koji je Jimou radio na enlgeskom jeziku. Uz Meta Dejmona imacemo priliku da vidimo Ðing Tijan, Pedra Paskala, Vilema Defoa i Endija Laua.
Prica o vozaču taksija, koji odradjuje dug kamatarima, jer se zadužio kako bi njegova žena dobila radnu dozvolu u Koreji. Očajan zbog velikog duga i jer se ženi izgubio svaki trag prihvata nemoralnu ponudu lokalnog mafijaša. Mora ubiti osobu u Južnoj Koreji i doneti odrezani palac žrtve. Kad stigne u Koreju nema uspeha sa potragom za ženom, ali pomno planira ubistvo (kako se ispostavilo uticajnog i bogatog čoveka).
Na veče ubistva sve krene po zlu i počinje neverovatan niz krvavih dogadjaja.
U ovom filmu mrtvi se ne broje, od krajnjosti se ne beži, a granice morala nestaju u crvenoj boji krvi. Brilijantno, skrupulozno, na granici grotesknoga i pomalo zastrašujuće remek delo epskih razmera, koje se pamti dugo nakon gledanja.
Upozoravamo Vas da su neke scene prilično brutalne i krvave, dakle deca neka ovo ne gledaju.
Ukoliko želite da vidite prelep i neverovatan spektakl u vidu bioskopske publike koja lije suze na kraju zombi filma, „Train to Busan“ je ono što želite da vidite. Iako film Sang-ho Yeona nije ništa posebno niti radikalno doneo u žanr, kao što je to pokušao film Dannyja Boylea „28 Days Later“, on je ipak uspeo da praznu priču smesti u potpuno humani (i prihvatljivi) ljudski kontekst, dok istovremeno stvara masovni zombi haos i često skoro nepodnošljive izlive tenzije i neizvesnosti.
Slično mnoštvu filmova koji još uvek uspevaju da iznedre neke sveže teme unutar mitova o vampirima, zombi folklor počinje da pokazuje pravu dugovečnost kako na malim, tako i na velikim ekranima, što duguje superiornim naporima kao što je ovaj. Nepristrasni biznismen Seok-woo (Gong Yoo) nerado pristaje da svoju ćerkicu pošalje njenoj majci (a njegovoj bivšoj ženi) putem korejske železnice iz Seula. Međutim, nešto veoma loše i uznemirujuće obuzima spoljni svet, što Su-an i uočava u trenutku kada njen voz napusti stanicu.
Uzavreli novinski izveštaji upozoravaju putnike da je izbila opasna pandemija, pa se Seok-woo i njegova ćerka ubrzo nalaze u situaciji u kojoj moraju da brane od hordi zombija koje (na trenutke, bukvalno) nadiru kroz delove voza ka ostatku smelih, preživelih putnika, među kojima se takođe nalazi i trudni par, školski bejzbol tim, dve starice – sestre, i nervozni beskućnik. Istina je da „Train to Busan“ i nije baš originalan film. Prikazani su brojni arhetipovi koje smo i ranije videli u sličnim apokaliptičnim situacijama, ali su reditelj Yeon i njegov scenarista Park zainteresovani za istraživanje nekih tema izvan uobičajenih krvavih pokolja i lista žrtava.
Kako se ovo putovanje odvija, film se dotiče elemenata klasnog rata i mentaliteta opsade, pa nedostatak empatije i nepoverenje među preživelima predstavljaju jednako teške prepreke koje treba izbeći, baš kao što su i neželjeni gosti u vozu. Kroz sve ovo, autori filma nikada ne štede na akciji i žestokim napadima zombija (jedna posebna scena tuče, u kojoj su putnici primorani da se privremeno iskrcaju, će vas posebno prikovati za stolicu). Ovi trenuci su znatno efikasniji od bilo čega u „World War Z“, i postižu se sa neuporedivo nižim budžetom.
Prikaz pantomime glavnog negativca u filmu (čije sve očajnije akcije ponekada nenamerno učine da sve to izgleda smešno) je pomalo frustrirajuć, ali i to je zanemarljivo u inače uzbudljivoj i mučnoj vožnji koja divljački izjeda svoju State-side konkurenciju. Pritom, ovaj film je odličan kako u emotivnom, tako i u dramskom smislu. Nadamo se da će nas Holivud u potpunosti iznenaditi neizbežnim rimejkom ovog filma, ali do tada, „Train to Busan“ je najbolje što ove godine možete pogledati kada govorimo o žanru zombi filmova.
Prije nego je napravio fenomenalni film, Žuto more (Hwanghae AKA The Yellow Sea, 2010.) Na Hong-jin je uradio odličan, ako ne i bolji, Tragač (Chugyeogja AKA The Chaser, 2008.). To mu je bio debi, i scenaristički i redateljski s kojim je napravio veliki hit u rodnoj mu Južnoj Koreji, a bogami i šire, obzirom da je Hollywood otkupio prava na remake još iste godine. Kako i ne bi kad se radi u punokrvnom trileru koji će vas držati zakucanim za stolicu od početka do kraja i koji slobodno može zasjeniti najveće holivudske hitove tog žanra. Za svoj debi, Na Hong-jin je inspiraciju povukao iz svakodnevnice Južne Koreje, tačnije lik ubice kojeg u filmu sjajno interpretira Ha Jung-woo je inspirisan stvarnim serijskim ubicom, Yoom Young-chulom, čovjekom koji je priznao da je ubio 21 osobu i koji čeka izvršenje smrtne kazne. Kada pravite film o serijskom ubici teško da možete fulati jer takvi filmovi gotovo uvijek dobro prolaze, ali ima i totalnih promašaja. Srećom, Na Hong-jin je napravio film iz prve koji bi komotno mogao postidjeti velikane koji su se okušali u tom žanru. Na stranu njegov redateljski talenat, ali čovjek je i odličan scenarista te sam piše svoje filmove što obično daje puno bolje rezultate nego kada redatelj radi po tuđem scenariju. Ovako je film puno intimniji jer redatelj prenosi svoju viziju koju je stavio na papir.
Što se tiče same priče, film počinje lagano i imate osjećaj da ne gledate kriminalistički triler o serijskom ubici, ali se već oko 15. minute stvari počinju zakuhavati i počinje akcija koja će vas držati zakucane za sjedišta do samog kraja. Ovo nije jedan od onih klasičnih trilera gdje vam je lik ubice nepoznat do samog kraja. Ovdje Na Hong-jin odmah prezentira ubicu, čak ga stavi i u zatvor te bi čovjek pomislio kako to onda stvara dobar triler ako već znamo ubicu, koji je još usto i u zatvoru, ali vjerujte mi na riječ, Na Hong-jin zna svoj posao. Ukoliko ste gledali Žuto more onda znate kompleksnost njegove priče tj. spajanje svih onih priča u jednu. To je trend koji je Na Hong-jin započeo ovdje pa imate tri zajedničke priče koje se spajaju u jednu, s tim da je glavni lik ipak svodnik, bivši korumpirani policajac Joong-ho, kojeg glumi sjajni Kim Yoon-seok. On je u dugovima, djevojke mu nestaju i on je ubijeđen da ih je neko oteo i preprodao te ni ne sluti da je riječ o ubistvima. Igrom slučaja, on hvata ubicu misleći da mu je on preprodao djevojke te obojica završe u policiji. Čak i nakon što ubica prizna zločine, Joong-ho mu ne vjeruje te odlučuje započeti svoju malu istragu. Što istraga više odmiče, on je uvjereniji da je tip zaista lud i da je ubica, ali vremena ima sve manje, jer nakon što istekne 12 sati, ubica će slobodno izaći iz zatvora zbog nedostatka dokaza.
Već sam rekao da je scenario odlično napisan, uvjerljivih likova s tim da je Joong-ho najrazrađeniji te on tokom filma doživljava jednu vrstu metamorfoze, pretvara se iz sebičnog pokvarenjaka u osobu kojoj je stalo te njegova istraga, koja je započela radi povrata izgubljenog novca, prelazi u osvetnički pohod. Naravno, kao i u većini južnokorejskih filmova, Na Hong-jin ne propušta priliku da iskritikuje vlast prikazujući ih na jedan iskarikiran način, kako je to poslije uradio i u Žutom moru. Čovjek bi pomislio da u toj Južnoj Koreji sve cvjeta, a kada pogledate njihove filmove vidite da ni oni nisu nešto previše oduševljeni svojim političarima i sistemom općenito.
Što se tiče glumaca, prepoznat ćete ih ukoliko ste gledali Žuto more, jer se i tamo pojavljuju u glavnim ulogama, ali na suprotnim stranam. Ha Jung-woo je odličan u ulozi psihopatičnog ubice, ali Kim Yoon-seok je onaj koji briljira u ulozi propalog drota koji je prešao na drugu stranu zakona. Njegova transformacija tokom filma je odlična i malčice me podsjetio na Min Sik Choija iz Oldboya (2003.).
Film je brutalan, ne previše kako to Amerikanci znaju pokazati u svojim križancima trilera i horora, ali ima brutalnih scena. Jedna scena, pred kraj filma, je majstorski urađena. Prelijepa, brutalna i tužna istovremeno. Kada pogledate znat ćete o čemu pričam. Naravno, tu je i ona korejska opsjednutost čekićima pa je glavno oružje ubice čekić i dlijeto. Na trenutke ćete se čak i nasmijati, što je karakteristično za južnokorejske filmove. Ubace humor tamo gdje ga najmanje očekujete i to šljaka. Uglavnom, ukoliko ste ljubitelj napetih trilera koji će vas držati na iglama sve vrijeme vjerujte mi na riječ i pogledajte ovaj jer se sa Tragačem ne može pogriješiti.
Prvo treba reći da ne treba verovati imdb-u kad ovaj film svrstava u trilere. Jeste i triler, ali to vam ostaje u drugom planu kad odgledate sve ove scene torture, klanja i ubijanja koje mogu zaista da vam pomere želudac. Ono što tamo piše, da je film o agentu koji progoni ubicu svoje verenice je naravno tačno, ali to je samo sto puta ispričana priča koja ovde postaje samo okvir za neverovatne scene nasilja i psihopatologije.
Neminovna su poređenja sa drugim filmovima, to neka radi svako za sebe, ali ono što ovaj film izdvaja je odsustvo neke "semantike višeg reda". Ne možete da prebrojite ni ubice ni žrtve, ne zato što ih ima kao u Rambu, nego zato što ih ima svuda, a niko vam ne daje objašnjenje za to. Film je više nego upečatljiva posveta (ne pohvala) zlu u ljudima i tome kako se "ne sme postati čudovište da bi se borilo protiv drugog čudovišta". O tehničkim aspektima filma ne treba ni pričati, vrhunska produkcija. Ovo je remek delo na svoj način.
“I Saw the Devil” je jedno izuzetno sadistično ostvarenje, za koje mnogi od posmatrača definitivno nisu spremni da pogledaju. Ovo je zaista jedan intenzivan i brutalan triler koji zahteva posmatrača sa dobrim stomakom i afinitetom prema mračnim ostvarenjima. “I Saw the Devil” je film faktički podjednako vođen od strane dva glavna aktera, koji pokušavaju da nanesu bola i terora jedan drugome, što je više faktički moguće. Za razliku od većine ovakvih mračnih trilera, dva lika se konstantno prepliću i sreću u jednom izuzetno nasilnom stilu, ostavljajući jedan-drugog u lokvi krvi, punoj želja za novim sustretom i ponovnom osvetom. Za vreme ovakvih scena, film uzima nepredvidivu formu intezivne akcije, prepune fizičke konfrontacije, u koju ulaze i obračuni noževima, šrafcigerima i aparatima za gašenje požara. Između ovih momenata imamo priliku da vidimo ponašanje i manire jednog pravog psihopate, koji definitivno uspeva da nam oslika jednu užasavajuću i nemilosrdnu atmosferu.
Film otpočinje sa slikom gde serijki ubica kidnapuje jednu devojku, koja ubrzo postaje žrtva njegovog sadizma. Ubrzo se saznaje da je ova mlada devojka verenica jednog korejskog detektiva, koji uz pomoć svoga “budućeg” tasta ubrzo uspeva da pronađe izvršioca ovog nemilosrdnog zločina. Pun gneva i želje za osvetom, detektiv umesto da ubije ovog psihopatu, odlučuje se da ga prebije, i ostavi u životu, samo kako bi ga postepeno lovio, na svakih malo ponovo sakatio, da mu prinese što je više bola moguće, koristeći svaki mogući način mučenja zamisliv.
Ovaj osvetnički triler definitivno nije za one sa lošim stomakom, pošto nivo sadizma i nasilja koji je prikazan u ovom ostvarenju je apsolutno dovoljan da skoro svakom posmatraču formira izuzetno napete noćne more.
Ovaj film je više nego sjajan, i treba udeliti sve čestitke čuvenom koreanskom reditelju Đi-vun Kimu (Ji-woon_Kim) što se odlučio da odbaci klasičnu osveta triler formu, gde heroj čitav film traga za manijakom, da bi u poslednjih deset minuta filma razrešio situaciju. Kim koristi nesvakidašnji metod u pričanju svoje priče gde se ubica i heroj sreću na skoro samom početku filma, i daju kasnije prikaz nalik na bokserski meč, konstatno razmenjujući udarce, i nanoseći jedan-drugome maksimalan bol.
Glumački tandem, Bjung-hun Li (Lee_Byung-hun) kao Kim, i Min-sik Čoi (Min-sik_Choi) kao Kang, je fantastično izabran, i dodeljuje fantastičnu energiju čitavom projektu, koja čini film napetim u čitavoj svojoj duraciji. Ovo je zaista nešto potpuno novo, šokantno i brilijantno, što apsolutno svrstavam u pet najkvalitetnijih osvetničkih trilera koje sam ikada imao priliku da gledam. Ako mislite da imate stomak za ovako nešto, pogledajte ovaj fenomenalni film.
