Originalni naslov: L' Ultimo Cangaceiro/Morte nel Sertao
Scenario: Guido Nolitta
Crtez: Franco Biugnotti/Franco Donatelli
Naslovna: Gallieno Ferri
Ovo je tek treća Mr. No-ova epizoda, i Nolitta nam, samo posle dvije solidne price (Mr. No i Amazonija), već daje epsku epizodu koja je preživjela test vremena i koja poboljšava Mr. No-ov lik u svijetu stripa. “Poslednji Cangaceiro” nije, kako se kaže ovdje u USA, “your father’s comic strip”, (iako je dosta star i poznat da stvarno bude očev roman) nego ozbiljno i nezaboravno umjetničko djelo koje spada u vrhunce Bonellijevog kraljevstva.
U ovoj epizodi po prvi put čujemo Mr. No-ovu filozofiju o nasilju, koju on proglasi nakon smrtonosne borbe sa opasnim razbojnikom, Cangaceirom Zeom Bainom, kojeg je prisiljen ubiti.
Mr. No: Mislio sam da sam došao u Brazil zivjeti mirno, a zapravo, u nekoliko sati, opet sam se pretvorio u onaj isti ubilački stroj koji je kosio ljudske živote na bojištima diljem svijeta!
Ton i tema ove epizode su veoma slične jednoj drugoj strip priči, koju je također napisao Guido Nolitta: Sloboda ili smrt. U toj Zagorovoj priči radi se o Seminolama, malim plemenom Indijanaca i njihovim neprilikama sa vojnicima koji su puno snažniji, moćniji i koji su nadmoćniji ljudstvom, i koji ih na kraju dovedu u totalno izumiranje zbog mnogih nepravednih razloga. Ovdje Cangaceirosi imaju istu sudbinu kao i Seminole; oni su prisiljeni da izumiru ne zato što su za nešto krivi, nego što se ne slazu sa socijalističkom filozofijom autoriteta koji vlada nad njima. Capitao Corisco i Manetola me podsjećaju na Šejkspirove likove, tužni i nesrećni, koji su rođeni samo da bi tragično umrli za svoje principe, i čija smrt služi kao moralni poticaj za njihov narod, da budu inspirirani i da se i dalje bore protiv nepravde.
Nije ni čudo, kad malo razmislim, zašto ova epizoda nikad nije bila slavljena kako treba na našim prostorima kad je prvi put izasla: pa Dnevnik je ovdje, bez ikakve sumnje, počinio najgori grijeh svih vremena, kad je, izdanjem ove priče u Lunov Magnus Stripu, skinuo 84 stranica. Kako je uopste moguce da se ista ovdje razumije, cijeni i smatra vrijednim ako se ta umjetnost skrati za skoro citavu trecinu? To kao da je Dnevnik, u ovom slučaju, igrao ulogu Fredija Krugera, a ovaj strip je bio neka nevina djevojka, koja nikad nikom nije ništa naudila, a ipak je bila izrezana bez razloga, i to tako gadno da je niko na kraju nije mogao prepoznati. I sad kad bi policija ugledala to stravu, rekli bi samo, “Pokrij to, majke ti, ne mogu gledati taj užas.” To je upravo ono što su čitaoci preživjeli kad su prvi put uzeli Dnevnikovo izdanje “Poslednjeg Cangaceirosa”.
Ovu priču ja nisam nikad čitao u tom mutantskom izdanju (hvala bogu za Libellus), pa zato i ne znam efekt nečeg sto je tako masakrirano, ali mogu zamisliti da je to bilo vise nego zbunjivo. Ovako kako ju je Libellus izdao je pravilno i poštovano, i rezultat tog pravilnog izdanja nam daje priču koja je manje-vise fenomenalna (to kazem samo zato što Bignotiju nisam nikad u zivotu prije dao desetke; čovjek je dobar, tu nema riječi, ali nije savrsen kao Disso). Da li je “Posljednji Cangaceiro” stvarno toliko savršena epizoda da zaslužuje prvo mjesto na UBC Top 10? To ne mogu odgovoriti, zato što ima još puno pilotovih epizoda koje nisam pročitao, ali jedno vam stvarno mogu reci: bježite sto dalje od LMS izdanja ove epizode, zato što će vas ona totalno zbuniti, i ostaviti vas ripovibez ikakvog zaključka.
Izvor: stripovi.com
#MisterNo #Nolitta #Ferri #Bignotti #Donatelli #Cangaceiro #Bonelli #SergioBonelliEditore #stripovi #comics #LMS #Dnevnik
