Starija udovica živi sama sa sinom, sramežljivim i mentalno hedikepiranim Do-joonom. Preživljava prodajući ljekovite trave i radeći akupunkturu.
Jednoga dana, na krovu lokalne zgrade pronađeno je tijelo mrtve djevojke. Pod pritiskom javnosti, policija uhiti Do-joona na temelju nedovoljnih dokaza.
Uvidjevši da od institucija neće dobiti nikakvu pomoć, majka se upušta u potragu za pravim ubojicom kako bi spasila sina…
Radnja filma Don't Breathe se odvija u Detroitu u SAD-u, gde se troje teenagera nelegalnim sredstvima pokušavaju domoći novaca kako bi se izvukli iz loše okoline.
Naizgled idealan cilj njihove pljačke, kuća bogatog slepog čoveka, pretvori se u pravu noćnu moru. Tokom večeri u kojoj provale u kuću oni sami se pretvore u laki plen i život im visi o koncu.
U glavnoj ulozi slepog čoveka je izvanredno zastrašujući Stephen Lang, dok trojicu zavaranih teenagera glume Jane Levy koja je nosila i glavnu ulogu u Alvarezovom filmu "Zla smrt", Dylan Minnette kojeg smo videli u jednoj od vodećih uloga filma Čudovišta iz komšiluka i Daniel Zovatto (To dolazi, Fear the Walking Dead).
Sympathy for Mr. Vengeance (Hangul: 복수는 나의 것; RR: Boksuneun Naui Geot; lit. "Vengeance Is Mine") is a 2002 South Korean thriller film directed by Park Chan-wook which follows the character Ryu trying to earn enough money for his sister's kidney transplant and the path of vengeance that follows. It is the first part of The Vengeance Trilogy and is followed by Oldboy (2003) and Lady Vengeance (2005).
Listopad 1986. U mjestašcu nedaleko od Seula pronađen je leš mlade djevojke. Istragu preuzima mjesni policijski detektiv Park Doo-man (S. Kang-ho) koji je odlučan brzo riješiti slučaj.
No stvari se zakompliciraju kad je uskoro pronađena još jedna ubijena žena što policiju navede na zaključak da su zločini povezani te da su žrtve odjevene u crveno ubijane tijekom kiše.
Pomislivši da je slučajni prolaznik počinitelj, Park Doo-man ga pretuče, ali shvati da je riječ o njegovom kolegi iz glavnog grada Seu Tae-yoonu (K. Sang-kyung) koji mu je došao pomoći u istrazi.
I dok je Park nepopravljivi grubijan, Sao drukčijim metodama nastoji pronaći ubojicu. Međutim, njihov prvi uhićenik nije onaj kojeg traže...
Al final del túnel je prica o Joaquínu koji je prikovan za invalidska kolica. Radeci nešto u svom podrumu slucajno otkrije da skupina lopova gradi tunel ispod njegove kuce kako bi opljackali obližnju banku.
Gotovo u isto vrijeme, mlada egzoticna plesacica sa svojom šestogodišnjom kceri kuca na njegova vrata javljajuci se na oglas za iznajmljivanje sobe s balkonom u njegovoj kuci koja je pod hipotekom.
Zajednicki ce život dovesti do medusobnog povjerenja koje ce biti stavljeno na test njegovim neocekivanim otkricem te golom borbom za opstanak...
Katolički svećenik iz Baskije Angel Beriartua nakon dugogodišnjeg kabalističkog proučavanja vjerskih tekstova i Apokalipse Sv. Ivana dolazi do strašnog okrića. Naime, zaključi da čovječanstvu prijeti propast rođenjem Antikrista i to na sam Božić negdje u Madridu.
Bez obzira što nije znao točno što i gdje traži, otac Angel se zaputi u španjolsku prijestolnicu, na čijim ulicama vladaju kaos i nasilje kao predznaci buduće kataklizme.
Tražeći znakove koji će mu pokazati mjesto i vrijeme rođenja nečastivoga, otac upozna niz bizarnih Madriđana koji mu odluče pomoći u misiji uništenja Sotone: nasilnog poklonika heavy metal glazbe Joséa Mariju, zatim voditelja popularne TV emisije i parapsihologa profesora Cavana, vlasnicu pansiona Rosario, djevojku Minu, opsjednutu televizijom, te lijepu Susanu, sklonu svim mogućim nevoljama.
Film je osvojio 15 nagrada i bio nominovan za još 11.
Torrente - glupa ruka pravde (špa. Torrente, el brazo tonto de la ley) je španska crnohumorna akciona komedija iz 1998. godine. Naslovnu ulogu u filmu tumači Santiago Segura, koji je film i režirao a i za njega napisao scenarijo.
Torrente je lenja, neotesana pijanica, seksist, rasist i ekstremno desničarski bivši madridski policajac. Bezobziran je prema drugima i brine samo o sebi. Živi u razrušenoj sirotinjskoj četvrti sa ocem invalidom, koga tretira prilično loše.
Jednog dana u komšiluku se doseli nova porodica sa mladom i zgodnom nećakinjom koja mu zapne za oko. Sprijatelji se s njenim rođakom Rafijem kako bi joj se približio. Istovremeno otkriva bandu trgovaca drogom u obližnjem kineskom restoranu i kreće u razotkrivanje narko lanca kako bi povratio izgubljeni ugled u madridskoj policiji. Jedini na čiju pomoć može računati su Rafi i njegovi blesavi prijatelji.
Španska premijera održana je 13. marta 1998. sa 130 projekcija. O popularnosti filma u Španiji najbolje govori podatak da je u julu još uvek imao 76 projekcija dnevno. Film je postao društveni fenomen i dostigao je mitsku granicu od tri miliona gledaoca. Santiago Segura je postao jedan od najpopularnijih ljudi u Španiji.
Razvio je genijalnu reklamnu kampanju za svoj prvi film, osiguravajući trajnu prisutnost u specijaliziranim filmskim medijima. Film je nadmašio visokobudžetne holivudske hitove kao što je Titanic.
Film je osvojio nagrade Goya za najboljeg reditelja debitanta (Santiago Segura) i najboljeg sporednog glumca (Tony Leblanc).
Prica o vozaču taksija, koji odradjuje dug kamatarima, jer se zadužio kako bi njegova žena dobila radnu dozvolu u Koreji. Očajan zbog velikog duga i jer se ženi izgubio svaki trag prihvata nemoralnu ponudu lokalnog mafijaša. Mora ubiti osobu u Južnoj Koreji i doneti odrezani palac žrtve. Kad stigne u Koreju nema uspeha sa potragom za ženom, ali pomno planira ubistvo (kako se ispostavilo uticajnog i bogatog čoveka).
Na veče ubistva sve krene po zlu i počinje neverovatan niz krvavih dogadjaja.
U ovom filmu mrtvi se ne broje, od krajnjosti se ne beži, a granice morala nestaju u crvenoj boji krvi. Brilijantno, skrupulozno, na granici grotesknoga i pomalo zastrašujuće remek delo epskih razmera, koje se pamti dugo nakon gledanja.
Upozoravamo Vas da su neke scene prilično brutalne i krvave, dakle deca neka ovo ne gledaju.
Dugometražni debitantski film Igora Šeregija „ZG80″.
Reč je o komediji o navijačkoj subkulturi, o društvu i problemima koji su okupirali omladinu u predratnoj Jugoslaviji.
Snimljen je po scenariju Ive Balenovića, scenariste filma „Metastaza“ i Roberta Cukine, koji je u scenario uveo stvarne događaje i likove iz perioda kada je nastajala navijačka grupa Bad Blue Boys.
„ZG80″ nas vodi u poslednje mesece predratne Jugoslavije i priča o poslednjem organizovanom navijačkom gostovanju u Beogradu.
Grupa navijača Bad Blue Boysa dolazi na utakmicu između FK Crvena zvezda i NK Dinamo gde ih očekuju njihovi tadašnji najveći rivali – Delije. Utakmica pokreće niz događaja koji dovode do pravog navijačkog rata na ulicama Beograda.
Prije nego je napravio fenomenalni film, Žuto more (Hwanghae AKA The Yellow Sea, 2010.) Na Hong-jin je uradio odličan, ako ne i bolji, Tragač (Chugyeogja AKA The Chaser, 2008.). To mu je bio debi, i scenaristički i redateljski s kojim je napravio veliki hit u rodnoj mu Južnoj Koreji, a bogami i šire, obzirom da je Hollywood otkupio prava na remake još iste godine. Kako i ne bi kad se radi u punokrvnom trileru koji će vas držati zakucanim za stolicu od početka do kraja i koji slobodno može zasjeniti najveće holivudske hitove tog žanra. Za svoj debi, Na Hong-jin je inspiraciju povukao iz svakodnevnice Južne Koreje, tačnije lik ubice kojeg u filmu sjajno interpretira Ha Jung-woo je inspirisan stvarnim serijskim ubicom, Yoom Young-chulom, čovjekom koji je priznao da je ubio 21 osobu i koji čeka izvršenje smrtne kazne. Kada pravite film o serijskom ubici teško da možete fulati jer takvi filmovi gotovo uvijek dobro prolaze, ali ima i totalnih promašaja. Srećom, Na Hong-jin je napravio film iz prve koji bi komotno mogao postidjeti velikane koji su se okušali u tom žanru. Na stranu njegov redateljski talenat, ali čovjek je i odličan scenarista te sam piše svoje filmove što obično daje puno bolje rezultate nego kada redatelj radi po tuđem scenariju. Ovako je film puno intimniji jer redatelj prenosi svoju viziju koju je stavio na papir.
Što se tiče same priče, film počinje lagano i imate osjećaj da ne gledate kriminalistički triler o serijskom ubici, ali se već oko 15. minute stvari počinju zakuhavati i počinje akcija koja će vas držati zakucane za sjedišta do samog kraja. Ovo nije jedan od onih klasičnih trilera gdje vam je lik ubice nepoznat do samog kraja. Ovdje Na Hong-jin odmah prezentira ubicu, čak ga stavi i u zatvor te bi čovjek pomislio kako to onda stvara dobar triler ako već znamo ubicu, koji je još usto i u zatvoru, ali vjerujte mi na riječ, Na Hong-jin zna svoj posao. Ukoliko ste gledali Žuto more onda znate kompleksnost njegove priče tj. spajanje svih onih priča u jednu. To je trend koji je Na Hong-jin započeo ovdje pa imate tri zajedničke priče koje se spajaju u jednu, s tim da je glavni lik ipak svodnik, bivši korumpirani policajac Joong-ho, kojeg glumi sjajni Kim Yoon-seok. On je u dugovima, djevojke mu nestaju i on je ubijeđen da ih je neko oteo i preprodao te ni ne sluti da je riječ o ubistvima. Igrom slučaja, on hvata ubicu misleći da mu je on preprodao djevojke te obojica završe u policiji. Čak i nakon što ubica prizna zločine, Joong-ho mu ne vjeruje te odlučuje započeti svoju malu istragu. Što istraga više odmiče, on je uvjereniji da je tip zaista lud i da je ubica, ali vremena ima sve manje, jer nakon što istekne 12 sati, ubica će slobodno izaći iz zatvora zbog nedostatka dokaza.
Već sam rekao da je scenario odlično napisan, uvjerljivih likova s tim da je Joong-ho najrazrađeniji te on tokom filma doživljava jednu vrstu metamorfoze, pretvara se iz sebičnog pokvarenjaka u osobu kojoj je stalo te njegova istraga, koja je započela radi povrata izgubljenog novca, prelazi u osvetnički pohod. Naravno, kao i u većini južnokorejskih filmova, Na Hong-jin ne propušta priliku da iskritikuje vlast prikazujući ih na jedan iskarikiran način, kako je to poslije uradio i u Žutom moru. Čovjek bi pomislio da u toj Južnoj Koreji sve cvjeta, a kada pogledate njihove filmove vidite da ni oni nisu nešto previše oduševljeni svojim političarima i sistemom općenito.
Što se tiče glumaca, prepoznat ćete ih ukoliko ste gledali Žuto more, jer se i tamo pojavljuju u glavnim ulogama, ali na suprotnim stranam. Ha Jung-woo je odličan u ulozi psihopatičnog ubice, ali Kim Yoon-seok je onaj koji briljira u ulozi propalog drota koji je prešao na drugu stranu zakona. Njegova transformacija tokom filma je odlična i malčice me podsjetio na Min Sik Choija iz Oldboya (2003.).
Film je brutalan, ne previše kako to Amerikanci znaju pokazati u svojim križancima trilera i horora, ali ima brutalnih scena. Jedna scena, pred kraj filma, je majstorski urađena. Prelijepa, brutalna i tužna istovremeno. Kada pogledate znat ćete o čemu pričam. Naravno, tu je i ona korejska opsjednutost čekićima pa je glavno oružje ubice čekić i dlijeto. Na trenutke ćete se čak i nasmijati, što je karakteristično za južnokorejske filmove. Ubace humor tamo gdje ga najmanje očekujete i to šljaka. Uglavnom, ukoliko ste ljubitelj napetih trilera koji će vas držati na iglama sve vrijeme vjerujte mi na riječ i pogledajte ovaj jer se sa Tragačem ne može pogriješiti.
Očevi su (uglavnom) zaštitnički nastrojeni prema svojoj djeci, i spremni su učiniti štošta kako bi im pomogli, kako u stvarnosti tako i na filmu. Spominjati ponovno Liama Neesona kao primjer jednog takvog filmskog oca zaista nema potrebe jer smo njega i njegov Taken spominjali i previše puta na ovim stranicama. Umjesto toga, hajdemo se odmah usredotočiti na Mela Gibsona, zvijezdu Francuske akcijske triler drame zvučnog naslova Blood Father u kojoj Gibson igra problematičnog oca koji će biti primoran da zaštiti isto tako problematičnu kćer od loših momaka. I ne, pri tome ne mislim na one koji su žele izvesti na spoj, već one koji ju žele ubiti.
Ali nije ovo prvi puta da gledamo Gibsona u takvoj (i sličnoj) ulozi. Naime, ako izuzmemo prvog Mad Maxa, u kojem Gibson igra čovjeka kojemu nasilna banda bajkera ubije ženu i dijete, nakon čega on krene putem osvete, tamo 90-ih, točnije 1996. u filmu Ransom, Gibson je odigrao oca čije dijete biva oteto, te on u trenutku očaja i ljutnje ponudi milijuna $ svakome tko oda ime otmičara, promijenivši tako otmičareve planove.
Nekoliko godina kasnije, 2000., Gibson je snimio povijesni spektakl The Patriot, gdje je odigrao čovjeka čije dijete strada u vihoru rata, nakon čega se on odluči pridružiti borbi protiv neprijatelja, rame uz rame sa svojim jedinim preostalim sinom. U Znakovima M. Night Shyamalana, Gibson je uz pomoć Joaquin Phoenix štitio svoju djecu od zlih aliena, dok je u filmu Edge of Darkness pak osvećivao smrt svoje kćerke.
Blood Father u režiji francuskog redatelja Jeana-Françoisa Richeta, koji je između ostaloga režirao remake Assault on Precinct 13, te filmove Mesrine Part 1: Killer Instinct i Mesrine Part 2: Public Enemy #1, nam pak donosi priču o Johnu Linku, problematičnom tattoo majstoru, bajkeru i bivšem zatvoreniku na uvjetnoj slobodi koji je već odustao od potrage za svojom nestalom kćerkom. Ali kada se njegova problematična kćerka jednog dana pojavi pred njegovim vratima, Link će biti primoran prekršiti svoju uvjetnu kako bi zaštitio svoju kćerku od skupine nasilnih dilera koji su joj za petama iz nepoznatih razloga.
Blood Father je zapravo ekranizacija istoimenoga romana Petera Craiga, a film je snimljen još 2014., te je iz nepoznatih razloga “čamio” i čekao da napokon “ugleda” svijetlo dana. To bi se trebalo dogoditi u drugoj polovici 2016., točnije 25. kolovoza 2016. za kada su zakazane Američka i Britanska premijera, Doduše, film će se nešto ranije (11. kolovoza) otvoriti u Brazilu. Vrlo je vjerojatno da će se Blood Father pojaviti i u domaćim kinima, ali o konkretnom datumu za sada nema riječi. Osim Gibsona u filmu još igraju William H. Macy, Elisabeth Röhm, Thomas Mann, Erin Moriarty, Diego Luna, Dale Dickey, Michael Parks, te još mnogi drugi.
