Scenario: Ade Capone
Crtez: Raffaele Della Monica
Naslovna: Gallieno Ferri
Original: Marines!
Nakon trinaest godina izbivanja sa serijala, dobri stari Ade Capone se odlučio pozabaviti s jednom, originalnom i specifičnom temom, koja je kao takva pravo osvježenje u moru ustaljenih i već viđenih priča klasične tematike. Dakako, riječ je o marincima, specijalnim vojnim postrojbama koje po definiciji slove kao mornaričke trupe na kopnu. Tako smo dobili i jedan realistično-povijesni subkontekst što stvara dodatnu draž kod ove specifične priče; i to pored činjenice da je Zagorov susret s marincima zanimljiv sam po sebi. Već na samom početku je postojala bojazan hoće li Capone uspjeti izbjeći zamku u koju su znali upasti mnogi scenaristi. Recimo, Burattini je u epizodi ZG LU 142/144 „Paukova Mreža“ napisao scenarij temeljen na likovima Mortimeru i Krojaču, a da praktički nije ništa rekao o njima samima. U ovom konkretnom slučaju je bilo potrebno odrediti što je tipično i karakteristično za marince, tj. navesti sve one specifičnosti po kojima se oni razlikuju od svih ostalih rodova vojske. A to je važno, naravno, iz razloga kako ne bi još jednom dobili priču o „običnim vojnicima“ zakamufliranu lijepim i intrigantnim naslovom. Srećom, Capone je izbjegao tu zamku, pa tako u stripu marinci imaju vlastite karakteristične odore, prolaze kroz zahtjevniju obuku i primjenjuju jedinstvene vojne taktike koje uključuju brodsko bombardiranje, te iskrcavanje žive sile na kopno uz pomoć desantnih čamaca.
Priča, ipak, počinje klasičnom scenom (prvom i jedinom u stripu) u kojoj indijanski pljačkaši napadaju osamljeno imanje. Izgleda da je ta banda otpadnika iz različitih plemena, na čelu s tajanstvenim bijelcem, prilično dobro organizirana i proračunata. Naš Zagor, sve to saznaje iz prve ruke od pukovnika Murdocka u utvrdi Northwood smještenoj na jugoistočnoj obali jezera Michigan. Uskoro se susreće i sa satnikom Brosnanom koji ga upoznaje s marincima, a ispričao je nešto i o nastanku odreda, pritom naglašavajući njihovu poslovičnu odvažnost, fizičku spremnost, odlučnost, disciplinu i sve ostale vrline koje mogu prevagnuti u bitci i donijeti pobjedu. Pojedini marinci su jako dobro isprofilirani; iako su puni vrlina, u datim trenucima se znaju ispoljiti i njihove slabosti, te su zahvaljujući tim crtama prepoznatljivi na svakom koraku. Upravo preko tih odnosa, s naglaskom na odnose između samih marinaca, u kojima se sudaraju hrabrost i kukavičluk, junaštvo i vojna stega, stvara se jedan ugođaj prepun napetosti, malodušja, pesimizma, ozbiljnosti i nepovjerenja. Capone je za to stručnjak. Posebno je zanimljiv lik narednika Owena (zvanog „Medalja“ Owen) koji samo zahvaljujući bespogovornoj odanosti vojsci i svojoj zemlji, uspijeva prikriti svoje nezadovoljstvo nižim činom, ali i iz razloga što je, unatoč svom golemom vojnom iskustvu, primoran služiti mlade časnike, pune sebe, tek pristigle s akademije. Zagorovu pojavu je iskoristio satnik Brosnan zatraživši od njega da udjeli koji savjet više njegovim marincima, a posebno nesposobnom Kelsonu. Svi Marinci se odnose s poštovanjem prema Zagoru, a bilo zbog njegovih izvanrednih sposobnosti, bilo zbog njegovog poznavanja vojne psihologije :D, u njemu vide rođenog vođu. Međutim, Zagor je najviše koncentriran na indijanske pljačkaše koji haraju područjem oko jezera Michigan. Dirnula ga je priča dječaka koji je jedini preživio pokolj, pogotovo nakon što je u izgorenim ruševinama dječakove kolibe ponašao sliku njegove obitelji koja je Zagora odmah asocirala na sve ono što je on sam proživio u prošlosti (ZG LEX 1/2 „Zagor priča...“)
Nakon jako dobrih dvjestotinjak stranica stripa, uslijedit će lagan pad kvalitete, koji će se održati sve do samog kraja. Prije svega mislim na forsiranje velikog broja uzastopnih akcijskih sekvenci u kojima bi, brojajući stradale, došli do nevjerojatnih cifri. Ne vjerujem da bi sukob takvih razmjera prošao nezapažen kod povijesničara i zato neka zbivanja u stripu proturiječe realnosti i povijesnoj dosljednosti. Kroz cijeli strip se veličaju, gotovo „nadnaravne“ ratne sposobnosti marinaca koje ih čine najboljim borcima na planeti Zemlji, ali svako malo nailazimo na tucet mrtvih marinaca ili pak na neku njihovu izbezumljenu skupinu koja s onako zbijenim redovima vrluda naokolo i poslužuje kao čista meta inferiornije opremljenim gerilcima skrivenima u žbunju. U prvih ¾ stripa, marinci su uspjeli ubiti tek nekoliko Indijanaca, što je jako malo u usporedbi s gubicima koje su sami pretrpjeli. U jednu ruku mi je žao Indijanaca; jer koliko god marinaca pošalju na vječna lovišta, njih dođe još više i sav trud im padne u vodu, a da apsurd bude veći, na kraju te Indijance porazi samo desetak marinaca! Što nije mogla čitava postrojba, opremljena svim i svačim i u posjedu modernog ratnog broda „Svete Klare“, uspjela je, uz veliku dozu sreće, šačica ljudi pod Zagorovim zapovjedništvom naoružana lukovima i kamenim sjekirama, kojma, btw, prije nikad nisu rukovali!!! Imam osjećaj da slučajno nije bilo Zagora, ovaj bi strip bio daleko kraći (marinci bi bili svi mrtvi do sredine stripa), jer je naš Duh Sa Sjekirom poput „one man army“ sam samcat obranio marince od totalnog poraza, pritom ubivši na desetke Indijanaca. A marincima isto dođe. :) Na kraju su se morali zadovoljiti tek s pirovom pobjedom. Zašto sam sve ovo napisao? Pa zato što općenito ne volim kad u filmovima i stripovima ima previše mrtvih i to iz dva razloga. Kao prvo, to je besmisleno, a kao drugo, to je nerealno. Nakon jako dobrih dvjestotinjak stranica stripa, uslijedit će lagan pad kvalitete, koji će se održati sve do samog kraja. Prije svega mislim na forsiranje velikog broja uzastopnih akcijskih sekvenci u kojima bi, brojajući stradale, došli do nevjerojatnih cifri. Ne vjerujem da bi sukob takvih razmjera prošao nezapažen kod povijesničara i zato neka zbivanja u stripu proturiječe realnosti i povijesnoj dosljednosti. Kroz cijeli strip se veličaju, gotovo „nadnaravne“ ratne sposobnosti marinaca koje ih čine najboljim borcima na planeti Zemlji, ali svako malo nailazimo na tucet mrtvih marinaca ili pak na neku njihovu izbezumljenu skupinu koja s onako zbijenim redovima vrluda naokolo i poslužuje kao čista meta inferiornije opremljenim gerilcima skrivenima u žbunju. U prvih ¾ stripa, marinci su uspjeli ubiti tek nekoliko Indijanaca, što je jako malo u usporedbi s gubicima koje su sami pretrpjeli. U jednu ruku mi je žao Indijanaca; jer koliko god marinaca pošalju na vječna lovišta, njih dođe još više i sav trud im padne u vodu, a da apsurd bude veći, na kraju te Indijance porazi samo desetak marinaca! Što nije mogla čitava postrojba, opremljena svim i svačim i u posjedu modernog ratnog broda „Svete Klare“, uspjela je, uz veliku dozu sreće, šačica ljudi pod Zagorovim zapovjedništvom naoružana lukovima i kamenim sjekirama, kojma, btw, prije nikad nisu rukovali!!! Imam osjećaj da slučajno nije bilo Zagora, ovaj bi strip bio daleko kraći (marinci bi bili svi mrtvi do sredine stripa), jer je naš Duh Sa Sjekirom poput „one man army“ sam samcat obranio marince od totalnog poraza, pritom ubivši na desetke Indijanaca. A marincima isto dođe. :) Na kraju su se morali zadovoljiti tek s pirovom pobjedom. Zašto sam sve ovo napisao? Pa zato što općenito ne volim kad u filmovima i stripovima ima previše mrtvih i to iz dva razloga. Kao prvo, to je besmisleno, a kao drugo, to je nerealno.
Glavni negativac, Thomas Laforge, se nekoć borio protiv Engleza i to skupa s narednikom Owenom. Pripadali su Kontinentalnim Marincima. Owen je uspio u naumu, ali ne i Laforge koji je naišao na određeno nerazumijevanje svojih nadređenih, a to ga je nagnalo da u trenutku bijesa ubije jednog časnika. Ratne strahote i poniženja od strane kojekakvih fićfirića je Laforgea pretvorilo u okrutnog čovjeka spremnog da svojim neprijateljima pomrsi račune.
ZAGOR: - „Po onome što ste ispričali, njegova luda i okrutna strana je nadvladala. “
OWEN: - „Luda i okrutna, da. Možda je takav postao od prevelikih užasa koje je vidio na bojnom polju. Katkad sva naša obuka i govorancije malo vrijede pred pravim krvoprolićem. Čudno vam je tako nešto čuti od mene? Uostalom, vojnik nije dostojan tog imena ako nije sposoban vidjeti rat onakvim kakav jest. “
Možda je istina što narednik Owen kaže, ali isto tako je istina da je Laforge, skupa sa svojim Indijancima otpadnicima uočio i sve mane svojih nekadašnjih suboraca, te je uz pomoć razborite gerilske taktike nanio teške gubitke marincima, pritom ih ponizivši sve od reda, od običnih vojinika do časnika. Tom taktikom je naredniku Owenu jasno dao do znanja kako su hrabrost i luda smjelost dvije različite stvari.
Ipak, ovaj dio s Laforgeom je najslabiji dio stripa. Kao prvo, opet imamo jednog fanatika koji želi stvoriti vlastitu vojsku (uglavnom sastavljenu od naivnih Indijanaca), te postati strah i trepet za stanovnike određenog kraja. S druge strane, nisu potpuno jasno izražene pobude i razlozi koje su Laforgea nagnale da postane baš vođom indijanskih pljačkaša s jezera Michigan. Marinci 19. stoljeća nisu bili baš česta pojava onog vremena i u čitavom Zagorovom serijalu se pojavljuju tek jedan put (ovaj); i onda naiđu baš na Laforgea koji ima nekakve veze s marincima! Neuvjerljivo. A kad smo već kod slučajnosti, Zagor nakon što izađe iz brodskog zatvora naiđe na Indijanca od kojeg uzme oblu sjekiru, baš onakvu koja je njegov zaštitni znak (str. 172). Nevjerojatna je slučajnost da je taj Indijanac nosio baš tu sjekiru i baš kad je Zagoru bilo najpotrebnije. Ne volim takve stvari.
Na kraju imamo malo zbrzan svršetak, a najdojmljiviji trenutak je bila Kelsonova smrt koji je svojom intervencijom spasio narednika Owena i samim time opravdao ukazano mu povjerenje od strane Zagora. Ha, malo mu to znači kad je mrtav. Nervira malo ta ravnodušnost na kraju. Pobogu, od stotinjak marinaca ostalo ih je svega 6-7, skupa s jedinim koji je sve zapaprio (Owen); a ti preživjeli se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo i kao da im neće biti neki problem iznijeti taj tragični izvještaj pred nadređene jednom kad se vrate u bazu. Ispričavam se što kroz cijelu recenziju provlačim jednu te istu zamjerku o smislu i besmislu ratnih stradanja, ali za mene jednostavno nije dovoljno nakon onakvog krvoprolića reći nešto ravnodušno u stilu: „Nećemo vas nikad zaboraviti...“; „Uvijek ćemo pamtiti vaše junaštvo...“; „Umrli ste časno za domovinu...“ (...) Nije baš utješno, zar ne? Takva frazeologija kod mene nema efekta.
Della Monica
Srećom, sve te zamjerke ne uspijevaju naškoditi stripu u cjelini. Mada je priča pomalo predvidljiva, ona to nadoknađuje ugođajem, akcijom i specifičnom tematikom koja je kao stvorena za jedno ovakvo specijalno izdanje. Della Monica je jako dobro odradio svoj posao. Najupečatljivija je scena bombardiranja obale brodskim topovima. Odbljesci eksplozija među vojnicima odjevenima u prekrasne uniforme – bizarna ljepota rata! Ipak, nije mi se svidjelo kako je u nekim momentima nacrtano Zagorovo lice. Zagor bi svojim držanjem i izgledom trebao izazivati strahopoštovanje, a to se ne može reći za Della Monicinog Zagora u ovom maxiju. Previše mlaka pojava koja ne prilići jednom gorštaku iz Darkwooda. Ni Zagorove hlaće nisu nacrtane baš kako treba – previše su blijede i zato izostaje kontrast u odnosu na crvenu košulju. Ove zamjerke su opravdane jer sam „Marince“ usporedio s ostalim njegovim radovima u kojima je to bilo daleko bolje odrađeno. Najvažnija stvar je Caponeov povratak. On je uvijek bio pun originalnih tema i uvjeren sam da će biti veliko pojačanje, pogotovo sad kad je sve spalo na Burattinijeva leđa. Zato, mister Capone, welcome aboard! :))
Izvor: stripovi.com/recenzije
Нема коментара:
Постави коментар