Književnik Ivan Sergejevič Turgenjev, najznačajniji predstavnik ruskog realizma, poznat kao slikar feudalne Rusije, pjesnik ruskog krajolika, pisac suvišnih ljudi i prikazivač sukoba naraštaja, olovkom se borio za ukidanje kmetstva i ravnopravnost svih ljudi. Pripovjedač i romanopisac, koji je u romanima nastojao odgovoriti na pitanja koja je pred njega postavljao društveni razvoj Rusije, rođen je 9. novembra 1818. godine u Orelu, nedaleko od grada Mcenska, a umro 3. septembra 1883. godine u Francuskoj. Majka mu je bila načitana i obrazovana žena i nastojala je da i njemu obezbijedi kvalitetno školovanje po internatima. Od djetinjstva je sticao široko znanje i kulturne navike, a s obzirom na to da su i u kući imali bogatu biblioteku francuskih i njemačkih knjiga, imao je odakle da se napaja novim informacijama. Nerado se prisjećao djetinjstva, jer je majka strogo postupala s njim. Pošto je bio svjedok mukotrpnog života kmetova, zamrzio je kmetstvo i gospodsku samovolju. U internatu u Moskvi dobro je naučio francuski i njemački jezik, a u Petrogradu, gdje se preselio s roditeljima, nastavio je studirati književnost i istoriju. Istoriju antike i srednjeg vijeka predavao mu je autor "Mrtvih duša" Nikolaj Vasiljevič Gogolj.
Kao što je u to vrijeme bio običaj, da bi upotpunio svoje znanje nastavio je studirati u inostranstvu. Godine 1843. Turgenjev je objavio svoje prvo djelo - dugu poemu "Paraša". Prestao je pisati stihove kada se upoznao s francuskom operskom pjevačicom španskog porijekla Paulinom Viardot, za koju je vezao svoju dalju sudbinu. Napustio je namještenje te s njom otputovao u inostranstvo. Nastavio se baviti književnim radom, pišući najviše pripovijetke i drame. Kada je Gogolj umro, razočarala ga je suzdržanost štampe prema tom tužnom događaju te je napisao nekrolog u kojem je kazao sve što ga je mučilo. U Petrogradu je cenzura zabranila objavljivanje tog nekrologa, ali je objelodanjen u Moskvi. Tada je car naredio da autor bude kažnjen s mjesec dana zatvora, mada je pravi povod za to bila piščeva zbirka pripovjedaka "Lovčevi zapisi". Iako je budno praćen od strane policije, nastavio se baviti književnim radom. Burne polemike izazvao je i roman "Očevi i djeca", gdje je prikazao sukob između starog i novog naraštaja, a to je u stvari bio sukob između liberala i demokrata prosvjetitelja. Njegova djela su se paralelno prevođena na mnoge strane jezike. I u inostranstvu je dolazio u sukob s istaknutim književnicima.
Turgenjev se iskušao u svim književnim žanrovima i postigao zavidne uspjehe, posebno u romanima, ali je iznad svega bio pripovjedač. Nenadmašiv je u ležernom i lirskom pripovijedanju o onome što je sam doživio ili čuo od drugih. Iako u njegovim romanima nema nikakve fabule, čitaocu neprestano drži pažnju upoznajući ga s vrlo zanimljivim likovima i lijepim pejzažima. Istinito je prikazivao životne prilike ruskih kmetova i njihovih gospodara, što je tada bila teška optužba tadašnjeg društvenog poretka. Zato je imao neprilika s vlašću. Svi realni poznati ljudi upućivali su mu pozitivne kritike jer je bio savršeno objektivan. Fjodor Dostojevski za njega je napisao da je rijetko srećan čovjek. "Pjesnik, talenat, aristokrata, ljepotan, bogat, mudar, uobražen - ne znam šta mu sve priroda nije dala", riječi su Dostojevskog.
Međutim, uprkos strogoj cenzuri, brojnim zabranama i pritiscima vlasti, tih godina započelo je zlatno doba ruske realističke književnosti. Mnogi su svoja djela krišom objavljivali. "Teško da iko od današnjih ljudi može shvatiti kakvom je ropstvu bila podvrgnuta štampana misao svakog časa i na svakom mjestu. Književnik se nije mogao drugačije osjećati nego kao švercer", kazao je tada Turgenjev.
Međutim, uprkos strogoj cenzuri, brojnim zabranama i pritiscima vlasti, tih godina započelo je zlatno doba ruske realističke književnosti. Mnogi su svoja djela krišom objavljivali. "Teško da iko od današnjih ljudi može shvatiti kakvom je ropstvu bila podvrgnuta štampana misao svakog časa i na svakom mjestu. Književnik se nije mogao drugačije osjećati nego kao švercer", kazao je tada Turgenjev.
Njegov način pisanja snažno je uticao na razvoj drugih evropskih književnosti. S obzirom na to da je u Njemačkoj i Francuskoj bio u društvu svjetski poznatih tog vremena, poput Emila Zole i Gistava Flobera, stekao je popularnost i na Zapadu i samim tim imao uticaj i na njihove pisce. Bio je impresioniran modernim društvom u zapadnoj Evropi, pa se u rodnu zemlju vratio kao "zapadnjak", što je bila sušta suprotnost tadašnjem "slavenizmu". Vjerovao je da Rusija može postati bolja zemlja imitirajući Zapad i ukidajući zastarjele institucije kao što je kmetstvo. Poznatija njegova djela su zbirka novela "Lovčevi zapisi" (1852), romani "Ruđin" (1856), "Plemićko gnijezdo" (1859), "Očevi i djeca" (1862) te zbirke "Pjesme u prozi" (1878) i "Senilia" (1882). Zajedno s mlađim kolegama, Dostojevskim i Lavom Nikolajevičem Tolstojem, doprinio je da ruska književnost dobije svjetski status. Njegovo djelo "Očevi i djeca" smatra se jednim od najvažnijih romana 19. vijeka.
Izvor:nezavisne.com
#Turgenev #OceviIDeca #ruskaknjizevnost #knjige #book
Нема коментара:
Постави коментар